fragmenti off guard

Ti

...ti sastavljaš moje fragmente u cjelinu.


sretna sam.

ne znam kud

to je loša strana bezbrojnih mogućnosti. ili takvom postaje ako se mogućnosti iskušavaju tijekom recesije. da recesije nema, možda bih lakše ostvarila ono što želim i bavila se onim što me zanima. ali samo možda.

najozbiljnije sam razmišljala o samostanu. cijelih pola dana. zaključila sam da sam smiješna i da sam malo zabrijala. to možda nije loše jer tako eliminiram ne-mogućnosti. to je bilo jučer.
danas sam razmišljala o eventingu. u provinciji. slušala ljude koji se time bave. i zaključila da ni to nije opcija. ne da mi se to i glupo je.

najpametniji zaključak koji sam izvela bio je da bih se trebala, dakle, s obzirom na svoje afinitete baviti organizacijom općedobrih događanja i akcija.

i tako cijeli život. iskrvit se za to i iz sebe iscijedit zadnju kaplju znoja. za to.

kad smo kod ljubavi duša...

dobro je imati stare prijatelje. ljubavi su obično (bar u zadnje vrijeme) više na cijeni ako su nove, no nema do starog prijatelja. oplićeš se oko njega ko mladica oko trsa godinama, polako gubeći osjećaj gdje ti završavaš a gdje on počinje.

dobri su mi ti razgovori nakon dugih mjeseci i kave gdje se priča sama od sebe nastavalja kao da nikada nije ni prestala, a svi ti prazni mjeseci zapravo su jedan dubok udah da bismo mogli ispričati sljedeći val samo nama važnih sitnica.

hurt

mislim da možda postoji ona pojava kada se duše vole. ne znam kak bi si dugačije objasnila ono kad ti netko iz mnogih razloga ide na živce, ne možete naći zajednički jezik, kužiš da ste zapravo potpuni opoziti u dosta stvari i da općenito niste baš neka sreća jedno drugom. i onda kad uslijed svega toga imaš stopostotno uvjerenje da se deepest down potpuno razumijete. iako možda ne biste ostvarili uspješan suživot.:)

nisam sigurna...no nisam sigurna ni zašto taj osjećaj dušovezja može potrajati godinama, ne viđen, ne probuđen, ne tražen, ne ništa...jednostavno ko da se u određenim vremenskim razmacima javlja i traži svoje. a kad gledam iskreno, fakat ima dosta i tražit.


neam pojma.

just like teens

mislim da je od neprocjenjive važnosti imati sposobnost povremeno se isključiti iz ovog svijeta, točnije isključiti mozak, i potpuno se opustiti, točnije biti užasno glup. naročito ako je dobra glazba, ljudi koji u tom trenutku žele biti glupi kao i ti i velike količine jeftinog (no nije uvjet) alkohola.

jedino kaj me podsjeti da više nisam teen je mamurluk koji umjesto jednog dana traje dva do tri.

no nema veze, ja ionak cijenim mamurluk nirvane.

daj da ti se rodim

nisam točno sigurna na koji se način princeza odrekla svog kraljevstva i odlepršala u svijet gonjena sobom, a još manje zbog čega....puno ih je bilo kroz povijest, i muškijeh i ženskih.

ja bih sad to isto trebala napravit. iznutra doduše, dvorac nemam. i odgovorit si "zbog čega" i uvjerit se da je to DOVOLJNO dobar razlog.

ja mislim da bi to bilo ispravno i pravi put do slobode. s druge strane, imam užasnih problema zamislit se kao asketu. s treće strane, kad god se sjetim sebe okruženu obiljem, na najsavršenijim mjestima na svijetu i u najboljem društvu...sve to nije imalo smisla niti me usrećivalo ako ISTINA u meni nije bila zadovoljena. što će reći da je obilje samo po sebi vrlo često bilo "neistina".

sada bih trebala poveću količinu muda. prvo, da sve sagledam kako jest, a drugo- da odjebem sav materijalni privid i usredotočim se na istinu. to za sobom povlači činjenicu da bi me ljudi dosta često, tj. najčešće, gledali ispod oka. ukoliko bih željela vlastitu sreću nastaviti uvjetovati njihovim odobravanjem, unaprijed bih bila osuđena na propast. moj plan bi bio that is. a onda i ja.

i sad je pitanje- da li ja, koja cijeli život beziznimno ovisim o vanjskoj potvrdi mogu odjebat upravo SVE u svrhu iznalaženja onoga što mi se čini da jest. usprkos tome što znam da ću se cijeli život jebat s tim. i usprkos tome što znam da sam sklona sjaju, prizemnim zadovoljstvima (ko ih je upoće takvima nazvao??), bogatstvu, afirmaciji, vrhu ljestvice, ostalim pizdarijama...

ja bih se sad trebala ful okrenut na drugu stranu i biti samo ja, ili ja i On, ili ja i Svemir, ili ja i goli kurac, ali samo TO, bez drugih, samo ja i moja istina. jebote ja da te jebo da te jebo.

ja nisam baš sigurna da sam jedna od tih. pardon, Tih...

a kad bolje pogledam, il ne moram više ni bolje gledat neg ono fakat znam...nema slobode na drugačiji način. il ću zaozbiljno odjebat upravo sve navedene pizdarije, il ću cijeloga života biti njihov poluzadovoljni zarobljenik.

fakat mi sad treba golema količina muda.

hm

so...what it'll be?

u ljubavi

oklop mog tijela, pustinje i pašnjaci, šume i gradovi, potoci i pojila, kolibe i vrtovi, neka budu u službi nje, duše.

striptiz pod rendgenom by Mrs. or/and Mr. Evil

istina, već sam oguglala pa nije bed. ali! naučila sam na sigurnost i toplinu doma pa mi je ultra stres svako veće izlaganje.

činjenica da nemam sredstava ovu situaciju čini vrlo jednostavnom.


idem ih oboriti s nogu.

pauk pivopija

tam u špajzi di tata drži svoju (i moju) gajbu s pivama nastanio se jedan pauk. kućni je, twiggi stil, no svejedno, ne volim ga ko što ne volim ni ostale pripadnike njegove vrste. nisu oni krivi, al srsi me prolaze svaki put kad nekog od njih vidim.

svaki put kad idem u gajbu, on je tam. prijeti svojim nožicama i malim tjelešcem, al se uredno zasere kad dođem i počne sumanuto bježat, tj. sakrivat se ispod police. ja sam si mislila da oni imaju vijek trajanja. i da će za par dana nebit tamo. al on henga o svojoj niti i neda se. born to live forever.

danas popodne sam došla po novu pivušu. on se nije mico. pa si sad mislim- il je fakat umro (al ne od moje ruke jer svi smo jedno), il se osokolio pa me se više ne boji. al ak je umro, onda si mislim da je možda jednostavno presviso ko Tantal, visi nad tom gajbom danima al je preslab da si otvori flašu.

bangs

kako izgleda kad si skratiš šiške pijan?




vidjet ću sutra ujutro.

vanity fair

ne kažu za džabe da ćeš se najteže riješiti oholosti. toliko smo navikli na tu našu tvrdu kožu, oklop koji seže sve do u srce da ga je fakat teško iskorijenit.

zelena zvijer ne spava čak ni zimski san, pravi se, a onda samo osjetiš zlokobno šuljanje iza leđa i tiho prijeteće režanje tik do uha.


opak neprijatelj.


srećom pa sam bojnik.

numb miss mr.

čovjek bi očekivao da kad skineš teret koji te vuče ka zemlji više od desetljeća budeš sretan.

no tome ne mora biti tako. možeš biti i tup. ne kužiti što se dešava, tražiti svoj otkinuti šesti prst i osjećati fantomsku bol.


život je fakat čudan. ili ne, mi smo.

miss mr.

za 10 dana...završit će era. nemam više izgovora. it has to be done.

zvuči ko da sam ja donijela odluku. a uopće nisam. fakat se donijela sama, jer sam sve postojeće opcije već ispucala.

i tak ću se ja definirat ko velepoštovana gospođa mr. svjetske dosade ta i ta. a fakat to nisam htjela bit. čak sam u srcu i odustala, no recesija me natjerala da odvozim i taj posljednji krug, na trkalištu formule u nekoj opskurnoj zemlji u kojoj nisu čuli za pravila pa dopuštaju odvozit zadnji krug i nakon tri godine pauze. još čiča stoji na cilju, zastavica mu već ofucana, no čeka on i mahnut će žustro njome kad prođem kroz ciljnu liniju.

kako bilo...godine truda možda bi zahtjevale da s više oduševljenja progovorim o budućoj tituli. ne samo godine truda, već i moje godine. nije da sam baš svaku od njih provela trudeći se, zanemarila sam ja to svoje zvanje potpuno, stekla zanimanje na drugom polu, zvučno i okrutno, i sad se vraćam svojoj tinejdžerskoj ljubavi, bolje reći roditeljskom savjetu kojeg sam prihvatila, potezu kojeg radiš iz straha, iz ziheraštva, iz pristojnosti.

nesigurna vremena natjerala su me da postanem ziheraš s titulom. nesigurna vremena natjerala su me da potražim utjehu kod onih koji su mi prije mnogih ljeta savjetovali ziheraštvo. nesigurna vremena pokazala su mi kako nema toplijeg i nježnijeg mjesta od onog što (ponovno) zovem dom.

sincerely yours,

gospođa mr.

the flood

preplavilo me jučer ko plimni val. ili ko onaj val koji povremeno uzme maha u mom drugom stanu, a izvire podno wc školjke.

bila sam nedavno u svijetu. i kupila majicu s ivančicama, iz nekog razloga. nakon toga, umalo kupila roladu od ugljika omotanu bukvom, oslikanu perzijskim motivom. nije mi tada bilo jasno zašto baš to biram, i zašto je moj najlogičniji odabir baš ono što me podsjeća na tebe, i ono što bi bilo idealno kao poklon tebi, poklon s porukom that is.

i onda jučer, the flood. mislim gle...nije da nisam znala da si dobar. nije da me to naročito iznenadilo. fakat nije. samo sam u jednom trenutku pomislila: "kako mi je žao što ne poznam tu osobu, što ju nisam poznavala u vremenu kada je ključala snagom, energijom koja mete sve pred sobom, idealom."

no, ti si još uvijek isti čovjek. bilo mi je drago što sam to znala i onda kada sam te gledala ugaslog, umornog, zakopanog u vlastiti humak ugode. znala sam da si to ti. i onda i sada, plašilo me što znam takve stvari. najviše stoga što sam mislila da je znanje uzajamno, i da ti vidiš sve što sam ja. ni dan danas nije mi jasno je li tome bilo tako, no ništa me ne bi iznenadilo. i kada bi me pitao zašto te se bojim, odgovor bi bio jednoznačan- baš zato što sam mislila da jednim pogledom možeš prozrijeti sve te slojeve kojima sam se omotala i koji protivnika ne zbunjuju svojom čvrstoćom već nepredvidivošću. nedostatkom logike rekla bih. kao kad možeš kroz neka vrata proći jedino ako daš pravi odgovor na pitanje iz zagonetke. da prođeš kroz moja vrata, odgovor NIKADA ne smije biti točan, jer čini se da ne želim da se točno odgovori. odgovor je unekoliko pomaknut, no ne postoji ključ. moraš ga osjetiti.

sada si ko statua u nekom muzeju. lijepa, od soli. jučer sam šetala tim svojim muzejom i zato nisam mogla zaspati. vidjela sam opet tebe i druge eksponate, i činilo se da su oživjeli. jutro je, očekivano, donijelo mir.

njegov privid.

cry baby

mrzim te dane kad se proglasim najtragičnijim bićem na planeti. i kad svi dokazi ne govore tome u prilog, tih dana sam sposobna dodati si posebnu patinu, ispjevat onu davnu epizodu u tragičan ep i okačit si ga o vrat, hvatat ugasli sjaj oka svog u ogledalu...i mnogo toga sam tada sposobna napravit. srećom pa će do sutra proć.

jučer mi se poslije mnogomad vina, slušajuć nepozvan no odslušan narodnjak učinilo da više nitko ne pati za nekim, onak za pravo. znam da to nije istina, no malo me strah da ti kao zrelije godine i kao malo više iskustva olakšavaju da se isključiš iz reda u kojem stoje oni koji će definitivno možda patit jer su se zakačili (ili to planiraju napravit) za nekog. kao možeš se iz tog isključit jer si stariji i mudar. strašno...nadam se da će i to sutra proć.

srela sam na dva dana jednu iz moje loze. nekad mišljah- the most anoying person in the world. možda bih to mislila i danas da mi ne prevladava osjećaj tragike. pa tako danas mislim da je osim anoying i vrijedna žaljenja. okej, razumijevanja. i stoga, prihvaćanja.
što će reć da zrelim. ju-hu.

...

koperniče, I object.

ponekad, stvarno rijetko, da budem precizna- do sad NIKAD, čini mi se da sam ja centar svemira. nisam baš sigurna kak to objasniti osim što dolazim u napast reći da je to normalno obzirom da moju ljepotu vanjsku i unutarnju te kristalan intelekt.

kako bilo...zadnjih dana se dešava da svi ljudi koji su obilježili posljednjih 6 godina mog života, njih nekolicina koji su imali epsku važnost i težinu, koji žive na raznim dijelovima svijeta i jedno s drugim nemaju nikakve veze, da baš ti ljudi od kojih su neki zatrpani i zaboravljeni mojim marljivim radom uskrsavaju, i ne samo da uskrsavaju već im je predodređeno susrest se, upoznat i ispreplest svoje živote, i sve to u gradu koji s njima nema previše veze, na neutralnoj točki, mojom zaslugom djelomično, a djelomično i golim slučajem.

u mom gradu.

neobično, daleko od očekivanog, čini mi se kao da prije vremena činim inventuru svog života sagledavajući stvari sa sigurne udaljenosti, starija, mudrija, sposobna objasniti zašto su se neke stvari desile i sve to sažeti u jednu točku, a to sam ja.

nisam sigurna da li je riječ o preuranjenom i posve neumjesnom trenutku prije smrti kad ti se cijeli život odvrti pred očima u sekundi, no ja stvarno ne mislim umrijeti još i nisam sigurna kako se desilo da su se svi ti ljudi isprepleli, a govorim o četvorici veličanstvenih. dakle zaključili smo- umrijet neću, paranormalne sposobnosti ne posjedujem, nisam na sve utjecala, nisam to ni htjela (no ni prigovorila), zapravo imam osjećaj kao da je ta energija koju sam svih ovih godina odašiljala u svemir napokon dosegla njegov strop i sad se odbija natrag u svoju izvorišnu točku, prije toga dotičući ljude na koje je bila usmjerena.

ono što također znam je da su svi oni bili dodirnuti onom vrstom ljubavi koja isključuje sebe. nikad nisam mislila da bih za to bila sposobna, ja- centar svemira, no jednostavno, to se desilo. iako sam se često osjećala ko đi aj džejn a kao što rekoh, nato vježbe su goli kurac prema onome što čovjek mora proći ne bi li ugušio vlastiti ego, već dugo mislim da se isplatilo. nema tog egzotičnog puta, nema tog budizma il kabale, nema tog dopa ni hipnoze koji ti može omogućiti takvo rijetko iskustvo kao što je osjećaj bez ega. fakat nema. pa sam ja stoga sklona misliti da na moje početno pitanje odgovora nema. no stvarno sam uvjerena da ništa nije izgubljeno. živi u nekom obliku, sva ta dobra ljubav koju smo imali za nekog.

pače...ne samo da nije izgubljeno, tu mi je na pragu i ne bih se začudila da me žica za smještaj.:)

gola meta

točno to.

i jedno i drugo, svakim slovom svakog značenja.



zajebano.

pad

nije mi se baš super sakrivati i raditi "zen overdo". nekako izađeš iz štosa i sve je frka. još prije par mjeseci o mojem savladavanju vremenskih prepreka, ganjanju stvari, sekundi i novaca ovisilo je ... pa mnogo. uistinu.

danas...? nakon što sam usvojila "zen" trebala sam dočekati goste i sve pripremiti prije njihovog dolaska. istina da je vremena bilo malo, no uhvatila me frka.

to je ja mislim od pretjeranog odmaka. dobar je umjeren, da se odmoriš. ako pretjeraš, tremu ti ne ulijeva gigantska korporacija nego gosti.


jebemu sve.

mali dobri ljudi

...su sve što mi treba.

dvije ko ništa

prošle su dvije godine od puta u FYRM. danas sam se toga slučajno sjetila. općenito te se slučajno sjetim dosta u zadnje vrijeme. nisam sigurna što je povod niti razlog tomu, nije da ključam with ever lasting flame, nije da si čovjek mog života, nije da bih ti nužno htjela bit u blizini, nije da mislim da bi nam bilo super, nije da mislim da si nesretan nego au contraire, nije da mislim da si dobričina samo takva, ali usprkos tome, sjetim te se. tek tako.

ko da mi je život neki kolač iz bakine kuhinje koji se sastoji od 4 vrste kora koje slažu na dva kata. pa ide žuta, ljubičasta, zelena, plava. i onda ispočetka žuta, ... tak se i ja sjetim tebe povremeno, zadnjih dana češće, i ne gledam nekako na tebe i na to vrijeme kao da je bilo bez veze. da je na redu plava kora, mislila bih da je bilo. ali je red na žutu koru pa ne mislim da je bilo bez veze, šaljem ti najljepše cvijeće i nije me stid priznati da sam bila tvoja, i uplašena, i u krivu.

i da to neću i ne želim zaboraviti. i da ću na to uvijek gledati kao na blago. ništa mi ne može niti razum, niti realnost.

kad si bio na putu, srce mi je cvililo od tuge. tiho, izgubljeno. kad si se vratio, ludovalo je od sreće. i naravno, pravilo se da te ne vidi. toga sam se sjetila danas, jer je to bilo, i sasvim jasno taj osjećaj mogu doživjeti i danas, samo da nisam odlučila suprotno bakinom receptu, nakon jedne žute naslagati 18 plavih kora.

magare

pitam se da li ću uistinu umrijeti od gladi između dva plasta sijena.



voljela bih se odrediti po srcu.

no, kažu mi da je to luksuz. i da imam previše godina za takvo što.

ipak ću pričekati dok ne začujem jasan glas.

a bigger wonder

nastavno na prethodni post (vježbam službeni izričaj)...momentum impressionis je već prošao, no pomislih da bi ovo svakako trebala upisati u anale, jer kad već bilježim (gotovo) sve loše, onda bih trebala ubilježiti i dobre stvari koje se neupitno događaju.

i kako to mnogi mudraci već ustvrdiše, svjetovi (a možda i pakao i raj) su u nama.

bigger wonder je bio u izlječenju. ako se to može tako nazvati. no, svakako je bilo trenutačno, dijagnoza gotovo beznadežna, a recesiva još nismo svjesni te se nadamo da ga neće ni biti. kako bilo, počela sam spavati. pa sam oprostila (ne nužno tim redoslijedom). treptala sam zajedno s uličnim svjetiljkama a u nosnicama mi se miješao miris proljetnih cvjetova drvetnih i tamjana. disala sam, a sa svakim udisajem bila sam svjesna da je Život točno u tom trenutku i da tvrdoglavo odbija biti sve ono prošlo ili buduće. svakako se ne da isforsirati našim nervoznim tlapnjama. naša želja za pravicom u smislu "dabog da slomio nogu" mu je smiješna i toliko neznatna da ne zavređuje ni da je nazove "nedostojnom". svako uplitanje loše želje on mete pred sobom, ignorira, ide po svom, pokazuje nam da smo premaleni da bi na taj način bili dio njega. pa nas pušta da se malo mučimo, a onda nas pomiluje poput nježne majke i lagano nam dodirujući rame, uputi nas da pogledamo u drugom smjeru, samo nekih dvadeset supnjeva istočnije od onoga u koji smo dotada tvrdoglavo gledali.

pa se onda pitam da li su oni uistinu anđeli. ili je svatko nečiji anđeo, a svi oni su moji. pitam se tiho, da ne poremetim mir. odgovor ne dobijem izrečen, nego samo dobro poznatu slutnju.

i tada počnem slaviti taj naš Život u svom njegovom dostojanstvu i mudrosti i znam da ne mogu nametati svoja pravila. i dobro je da ne mogu jer mi mnogo fali do njegovog znanja. jednom ću naučiti, jednom, a do tada ću osluškivati i puštati da me vodi kroz svoj vrt i pokazuje mi svoje rijetko cvijeće, elegnatno, opojno, zasađeno u vlažnu crnicu, neko i bez trnja.

little wonder

primjetih da sam u zadnje vrijeme nepovjerljiva do bola. kad mi se učini da bi nešto moglo ići u željenom smjeru, ja odmah odmahnem rukom. ubijem svaki pokušaj moje po naravi optimistične psihe da se poveseli dobrom ishodu.

no...drago mi je da me čak i recesivno nedjeljno popodne pogledalo u strahu da mu ne pokvarim raspoloženje i maklo se na sigurnu udaljenost, pa je Ponedjeljak ipak odlučio pokazati da ne vrijedi previše naricati te lelekati jer ionako nema koristi od suviše buke, život je zapravo lijep i uzet će koliko god mu vremena treba da to pokaže.

sanjala sam istu stvar ko i mama. da putujem u daleku zemlju raditi...negdje u Aziju. mislim da je bila Kina. pa sam po svom običaju trčala u zadnji čas kod frizera, a i protiv svih svojih uvjerenja, za taj put sam odlučila staviti gel na nokte. budući da sam u Aziji trebala biti 4 mjeseca, opravdano sam se pitala kako će taj gel izgledati kad mi nokti narastu. i u realnosti i u snovima muče me ista pitanja reklo bi se.

onda sam ugledala tebe. sjedio si s nekim beznačajnim ljudima i šefovao. ja sam ih pogledala s ljubomorom.

onda si došao blizu mene, kao da ćeš me mimoići, s leđa. obgrlio si me oko struka, prvi put. no znala sam ti dodir.

jutro me probudilo s dokazom da sam trebala povjerovati dobroj slutnji. da možda nije baš sve bilo toliko nepravedno, i da ti je možda ipak stalo kad me povrijede.

suddenly...

opet ti.

technically, I love you.

danas ću gledati "Pobijedi Šolu" i jesti Nutellu.

ak ovo nije dokaz ljubavi, onda jebomepas ne znam kaj je.

niti

čarobne niti koje me povezuju s dahom svijeta fale mi.

dešavaju se rijetko, obično na jesen. mnoge su jeseni prošle od kad sam u njih bila zapletena. mislim da mi za njih fali plitak dah, lakše srce, neodređena nada.

dah mi je dubok, srce teško i postojano, nada sasvim određena.

uzaludna.

ružan san il java

živim negdje između i ponekad se bojim da je moj "mir" samo sredstvo kojim se služim da spriječim svoju reakciju na situaciju u kojoj sam se našla i stvari koje su se desile.

reakcija nije toliko snažna i gorka koliko bi bilo za očekivati.

traje, suze idu kap po kap, fonana izostaje.

možda se regeneriram, a možda i hiberniram. kao kad se uslijed velike boli onesvijestiš kako bi ju mogao podnijeti.



nisam sigurna.


čak brinem da je moj optimizam maska, strah od straha.
(ili se nadam s razlogom).

yahoo.mail

kopati po starim pismima volim. svojim i tuđim.

ponekad mi se nasmije Starac koji zaudara po alkoholu, otrcane odjeće no živih očiju. Starac Život kaže mi tada: "Vidiš da nije bilo tako loše."

nakon odmaka, sve je takvo. neloše. dobro. toplo.



želim stvarati.